PUTOPIS ZORANA PRIMIĆA | ‘U tom trenutku odsjekle su mi se noge, a oči bile pune suza, pune ponosa..’

Zoran Primić je ostavio odličan dojam. Svladali smo Japan 3:1, a on je u toj utakmici baš briljirao.Nakon uspjeha nad domaćinom nešto smo kasnije saznali da je reprezentacija Japana zapravo kompletna A selekcija. Treba istaknuti da je ovo odličan rezultat i ostvareni uspjeh. Svi su ostavili super dojam, a Square se može ponositi onime što je njegov vratar pokazao u dresu reprezentacije Hrvatske. Nakon ovog turnira jasno se mora istaknuti da Zoran Primić spada u sam vrh futsal vratara u Hrvatskoj! – jasno je istaknuo Marinko Mavrović, izbornik Hrvatske U-25 reprezentacije nakon odigranog turnira u Japanu gdje je Hrvatska osvojila visoko treće mjesto!

 

U nastavku pročitajte putopis našeg Zorana Primića koji prije svega zahvaljuje Hansu Matiću koji mu je pružio priliku života da predstavlja reprezentaciju Hrvatske U – 25 u Japanu.

– Poziv me ugodno iznenadio. Naravno bio sam presretan, svaki sportaš želi zaigrat za svoju državu te pobijedit druge države i pokazat im da si bolji od njih. Upravo je to neprocjenjivo i ono u čemu je draž nošenja reprezentativnog dresa – jasno će Primić koji nastavlja:

Okupili smo se u Zagrebu. Iz viđenja sam znao par igrača iz naše lige jedino koga sam poznavao bili su Josip Jurić i jedan veliki gospodin prije svega – Gordan Duvančić. Unatoč relativno slabom poznanstvu, ubrzo smo se svi sprijateljili. Ekipa je bila sjajna – bolja nije mogla…

..Svi su bili opušteni te smo u jutro krenuli put Japana. Išli smo iz Zagreba za Frankfurt, a potom prema Osaki. Put je bio jako dug, a toga me stvarno bilo strah. Proveli smo u avionu čini mi se čak 13 sati, a nakon toga smo promijenili vremensku zonu na +7. Jako je teško bilo to promijeniti i nitko od nas se nije bas naspavao u tih 10 dana, ali to je manje bitno – kazat će Primić.

Prvi dan smo posjetili veliki nogometni stadion u gradu Kobe u kojem smo odsjeli.  Posjetili smo i hram u koje se Japanci mole, zaista je bilo lijepo upoznati drugu kulturu. 

Drugi dan smo imali prvi trening. Ušli smo u veliku dvoranu kojoj parket sjaji kao da je od stakla, čak se nije moglo u crnom potplatu ući u dvoranu. Odradili smo potom prvi trening, upoznali se s loptom koja je skroz drugačija od naše – lakša, brža i baš ‘čudna’. 

 – Sutra dan smo išli na prvu utakmicu. Dok sam oblačio dres osjećao sam se preponosno, pun sebe, motiviran i spreman za boj! – jasno će Zoran koji potom nastavlja:

– Ušli smo na teren te su uslijedile himne. Odsjekle su mi se noge, a oči bile pune suza, pune ponosa.. Uistinu osjećaj kakav se želi ponoviti ‘milijun’ puta – sjetno će Zoran. 

Prvu sam utakmicu bio na klupi ali to je manje bitno jer je moj kolega Pave Mudronja bio izvrstan iako je ta jedna lopta zalutala tamo gdje taj igrač neće nikad više pogodit. To nam je bila prva zajednička utakmica i odigrali smo je dobro iako nam je falilo malo ideja i poznanstva, akcija… 

Druga je utakmica i red je došao da ja stanem na gol, iskreno imao sam malu tremu. ali nakon himne je srce bilo veliko i puno optimizma. Nakon prve obrane osjetio sam da je to to da ću pokazat pravo lice i nadam se da sam to dokazao.. Utakmica je završila 3:1 pobjedom Hrvatske za koju smo ginuli i bacali se na glavu protiv jednog vrlo neugodnog domaćina.  Bili smo presretni, a ja pogotovo jer sam prvu utakmicu u ‘svetom dresu’ pobijedio, čestitali smo jedni drugima i uzdignute glave izašli iz dvorane! 

Treća utakmica protiv Korejaca – susret za treće mjesto.  Opet ulazim na parket i slušam himnu koja mi još jednom daje strašnu snagu. Stajem na gol – ista stvar kao i u prethodnoj utakmici – nakon prve obrane znao sam da mogu pružit još jednu dobru partiju i tu smo utakmicu ja i Mudronja branili po poluvrijeme. Ja prvo koje je zavrsilo 3:0, a on drugo – konačan rezultat je bio 7:0! To je bila utakmica u kojoj smo već znali kako koji igrač od nas igra i imali smo jako puno ideja.

Ističem: Marinko Mavrovic je odradio sjajan posao – o njemu se nema što puno pričati. On je jedan od najboljih trenera i žao mi je sto je pošao iz Squarea! 

(…)

Sve što je lijepo kratko traje pa tako i ovo nezaboravno iskustvo. Čekao nas je put od 13 sati leta, međutim i to smo preživili i sretno stigli do Zagreba. Moja ekipa je ostala još jednu noć, međutim ja sam bio primoran zbog poslovnih obveza otići za Dubrovnik. 

Ovo je jedno iskustvo koje nikad neću zaboraviti i s kojim ću se ponositi! Obući dres svoje države je velika stvar, a još mi je draže što sam upoznao ljude za koje sad mogu reći da su mi prijatelji i s kojima ću se nasmijati na svakom gostovanju u 1. HMNL!